gita
|
vodom zaljevam svoj nemir; mislim: ja sam dijete mjeseca i Majka će zauzdati oluju, Ali odrasla sam i mir je postao ne izvanjski: oluja više ne može biti majčina: ona Pripada samo Majci u meni koja čeka da se napusti kao dijete u sebi znam da nitko ne može dobiti moje bitke ili ih izgubiti: čak i sami protiv sebe imamo isti izbor: nije li divno biti čovjek? |
standard(no)
|
pokušati dekonstruirati osjećaj praznine iznimno je komplicirana stvar, kao što je i odrediti početak i kraj nečega; sa životom kao sa cjelinom je lakše, kažu ti da si se rodio i umro kao što su i njima rekli, i ti povjeruješ, bezupitno : između smo jednostavno zaboravili na vjerovanje ičega, ičemu ili u išta : svi tražimo isto u različitome; uz vjetar, niz vjetar, sudaramo se nekom kaotičnom logikom i svaki put eksplodiramo u bezbrojno mnogo komadića sebe, kojim se dalje lomimo eksponencijalno u beskraj, sami odredivši dogmu da je materija neuništiva ne znamo što bi drugo osim uvijek ponovo pokušati secirati to ništavilo u nama: tražeći mu kraj, produljujemo ga, i iluzije padaju u vodu sve do posljednje, često ovako, petkom kasno uvečer ili subotom u rano jutro, zavisi sa čije točke gledišta |
08:08 x 2
|
ljudima koji žive kao mi već je pomalo otupjela savjest i stran nam je običaj grižodušja, iako se ja, još po refleksu, pretvaram da ga imam, sve je jasno o slabosti, letargiji dosadi također ne mogu ti reći što mislim na povratku jer u biti niti ne pokušavam artikulirati stanje u glavi dok gledam u daljinu i smiješim se, nekako sam prazna, jednostavnije je tako nije važno što ćemo reći ili prešutati, sve se zna, nekad je samo teško vjerovati, to je to |
beating a dead horse
|
Brojanka Tišina četri-četri-dva-pa nula i have to leave tim ritmom produženi korak za kraj neće me odvesti mnogo dalje jeli svijet od mene ili ja od njega? |
(nemam hrabrosti) ILI (s posebnim osjećajem U....)
|
ruski voz i neka druga žena, nigdje nečim posebno na brdu koje je imalo dušu planine, nešto kao flash, na još vrućim kilometarima na haubi, jer željela sam otići daleko da nije postojao osjećaj dovoljno velik, na rubu ponora između narkolepsije i insomnie, i na jutru koje je došlo prebrzo kao Tišina (ti znaš koja), znaš točno što mislim, zar ne?, ali me želiš čuti kako sama sebi priznajem da jednostavno već predugo ne mijenjam svoje modus operandije, već godinama i bez obzira na okolnosti situacije, i da ću se radije prepustiti vlastitoj slabosti nego prije nego je prekasno shvatiti da je odgovor na tvoje pitanje toda možda mislim/slutim da bih tebe, možda, i mogla voljeti, i da to mijenja sve, i cjelinu i tračnince, pogled kroz prozor, i izraz na licu žene, nešto kao sljepilo za stvarnost poslije flasha nevjerovatno je i strašno koliko je svijet oko nas u biti samo figment imaginacije, digitalna refleksija fotografije: uvijek klik iza okidanja; svijet je, dakle, uvijek klik ispred nas; tako analogija postaje fascinantna i samim time raritetna i na prvi pogled naizgled skoro metafizična, a time mogućnost izbora i sve što iz njega proizlazi isto tako, nemam hrabrosti, kako već rekoh, niti inspiracije više da želim suludo kako bih mogla jer znam da to svejedno u meni negdje čuči, ta želja; podmuklo je maštati u daljini koja zaglušuje stvarnost u tutnjanje vlastitih misli, ali sad je i za to prekasno (pamet i prevenciju, mislim) zato jer je bilo jednostavnije popustiti nego kontrirati ili zato što je tako trebalo biti? (ipak mi sami nikad ne možemo biti naivni onoliko koliko se trudimo ubijediti druge da se baš ništa ne događa, teorije kolizije paralelnih svemira u galaksiji anemičnih stvarnosti i prorijeđenog kisika, teorije koje ne rade uvijek u praksi ... i zatvoriti tu zagradu čini mi se kao zaustaviti međuvrijeme i nastaviti odbrojavanje, (povratiti svijest), ne da mi se - stvarno: ne da mi se, lagala sam te šutnjom a mogla sam ti reći što me stvarno mučilo, da ne mogu istinu u sebi svesti na podnošljivo, dovoljno ili ugodno, već ju moram trpiti točno onakvu kakva mislim da je: beskompromisno, ti od svih barem znaš koliko je to blisko nemogućem, i iako si možda ne dozvoljavaš da povjeruješ, znaš i sve ono ostalo, za koje nemam hrabrosti staviti na papir, za koje ne znam kako nazvati, osloviti, nešto je posebno, sličnosti ili razlike, (ili kombinacija thereof), nešto je drugačije od svega ostalog, nemam hrabrosti za to, i želje previše da se ne zagrcnem sama u sebi od prisebnosti i čuda |
Amigdala je spoznala
|
Pomalo je čudan osjećaj pri spomenu svih gradova što počinju na B I nalaze se u zemlji velikoj poput kontinenta, Kao teatar Boljšoj, i sav Bajaga u meni: Lako u mislima uočavam doživljaje kojima nedostaje spona I teško ju ispunjavam kad postanem svjesna tog traženja; Ne mogu nikoga povezati sa najdubljim jezerom na svijetu, A zvuk tračnica morat će postati drugačiji od svega dosada; Ne mogu biti sigurna na kojim premisama točno operiram Kad znam da je podsvijest prejaka za uljudnosti i bontonalitete; Pomalo je okrutna ta naša sposobnost da spoznajemo bezvujetno, Bevremenski i besprostorno. Amidala je spoznala. Aha. |
skeletons in the closet
|
odlasci su uvijek kao ispovijed istine: pred rastanak pažljivije slušamo i bolje se trudimo pamtiti ono što će uskoro postati daleko ili zaborav. poznajem taj uzorak i njegovo svako sjecište preobučeno u raskršća razgaljena obespravljenošću: ništa se više ne može učiniti paucima koji su pleli niti između baš ovih zidova, samo ih pobrojati, imenom zazvati i otići bez osvrtanja. odlasci me uvijek podsjećaju na podvlačenje crte ispod računa ili logičkih premisa: svrha je tu nebitna, ljudi su već preodavno zadali pravila i izmislili dogme, da zauzdaju prolaznost prije očaja i besciljno nastave naprijed. i sada, kao i uvijek prije, i ja samo prvo čovjek, a onda sve ostalo, posljednje ništa. |
usput
|
music: gibonni, acoustic, random što točno dolazi poslije usamljenosti, one u kojoj se osjećamo usamljeni i od snova, ponekad pomalo i od nade, da li je svjesno potajno čekanje čuda zaista previše ili je život zaista samo ono što od njega učinimo, kad toliko boja nije u našim očima i toliko kistova je samo zvončicina poštapalica, kako znati kad tražimo previše i kad premalo, i da li je to htijenje već samo po sebi pretjerano? biti posve spontana kad ne znam kako ili prilagodljiva i onda kad nema razloga za to, iako znaš da postoji siva? ja u petra pana moram vjerovati i onda kad zaboravim što to znači "vjerovati" pa mi se čak i relativnost čini strana, kad ovako razmišljam o naivnosti i o nadi. kao sada, posve usput ... |
melodičnost u pogonu misli
|
fizičko je u melodiji otjelovljeno pogledom utopljena u more svijest iza otoka slana nazire se pjena kao riječi šuplja iznutra toliko se malo može reći dušom koja sebe ne doživljava i onda kad se vlastiti snovi učine skoro suvišni kreće posljednji vlak koji isto ne znamo da li želimo hvatati ili ne |
Ti nemaš oblik
|
horizont se poravnao s kranom, tamo gdje postaje dualizam nijasi namreškane plave, tko još ne zna dvojiti suprotnost očitog? sva bitna pitanja odgovaraju se pitanjem, čini se manje komplicirano no što stvarno jest, u praksi ma koliko čovječni ljudi da jesmo želimo, ipak, ponekad završiti s točkom ili uskličnikom, samo da uhvatimo dah ili predah, pitanje je oblutak koji ne pristaje puzzlama osim s mogućnostima, nema odgovora, moja draga, ni noćas ne postoji odskok dovoljan od zemlje da nas gravitacija zaobiđe, ma ni na tren prizemljeni nismo isti oni koji se obezglavljeni ravnoteže kao preduvjeta ruše sa vlastitih nogu ??! kada te gledam kako živiš sa mojim oblikom u upitniku, uvijek mislim na ljuljačke i povjetarac |
kurva za ljubav
|
(u posve nemonetarnoj drugosvijesti) u noćima kada se svijetu podajem voljna klimaks je trajanje, tad sjajim urasla u bedrima, znana, a neotkrivena |
hedonizam u arsenalu
|
ponavljanje kao krišom donosi sigurnost pomalo osjećaj želje kako se pretvara u slova na usnama sve su jasniji glasovi i njihovo značenje u velikoj shemi stvari postoji ono što bi bilo najpametnije i postoji sve ostalo gdje a priori znamo da griješimo na svakom koraku tako uzimamo osjećaj slobode da izaberemo najugodnije ili ono što najviše želimo u tom trenutku znamo i ne marimo za dugoročno iako sve upućuje na to da bismo stvarno trebali početi nešto misliti na sutra, i dan poslije sutra, svitanje, truba, kupanje bilo bi dobro |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.