mir je dah zadržan ispod površine, spektar plave kojim se prozire nedogled, osoljene oči koje dotamo vide, mir je kretanje oslobođeno gravitacije, lupanje srca u prethodniku svijesti, ušće u koje utiče Sve, mir je maternica, trenutak opkoljen morem otok u nama svemir srca mir je u miru konačište |
trenje grada na koži je umorno, mi slijedimo sjenke mjeseca kroz vrijeme tražeći svoje mjesto pod suncem ljeto nam se utiskuje u stopala kao mandala od prašine sa bezimenih đonova dematerijaliziranih prolaznika izlizani svjetovi troše se u prah, meki su i toplovrući, bosonogim koracima putujemo nigdje samo da putujemo i osjetimo to trajanje bez cilja neprestano negdje stižemo i sami u sebi smo odbrojavanje od manjeg prema većem; možda gubimo logičkim argumentom, ali naša je beskonačnost i ulice su kameni travnjaci, naša srca su kao lopte: bacamo ih u zrak, jedni na druge, pepamo ih o pločnike, nosimo pod miškom, pretjerujemo s pažnjom, zaboravljamo u ormaru, gubimo ih tek što pronađemo novo utočište za svoju pažnju, onda se čudimo njihovoj samovolji i ulozi više sile u svemu, raritetima je netaknuta vrijednost; sve me to podsjeća na iskru: postoji jedan trenutak tik prije nego bljesne punim sjajom kad nastupi neko zatišje u svemiru, osjetilno sljepilo: to se ona povuče u snove da nabere dovoljno sebe u tu eksploziju i traje dok ne postane pepeo; trenje grada na koži je umorno, nije se desio danas, taj tren snovitog predmnijevanja, samo pepeo, zaklela bih se da si me okrznuo poljupcem u rame iskra pepeo bez namjere |
misao lakše danas putuje nego tijelo, i na više načina, ponekad se tako i mi pronađemo na policama prepunim lutanja kako slutimo nešto, nešto kako znati da slutimo kad želimo ako se bojimo iluzija? |
danas je padalo drveće u mom vrtu možda je pravilo mostove među srušenim zidovima, mostovima zaobilazimo provalije na gore, jeste li ikada vidjeli most na dolje? pepeo pepelu, ako smrvimo mrtve grane možemo napraviti kolač ili malu pustinju, drveće koje je palo možda je bilo staro ili šuplje iznutra, pretpostavke zasnivamo na poznatom, ako u drveću ima išta čovječno onda je sigurno bilo staro, šuplji ljudi tako ne padaju |
ako se mogu pretvarati da ne vidim, mogu li se onda pretvarati i da ne osjećam? ako mogu odvratiti pogled, mogli li odvratiti i srce? kaktusi na nedodirljivim liticama još uvijek imaju bodlje, zašto? |
čini se pliće od srca ili razuma pridavati važnost pažnje korijenima (vlastite) apatije ili ju uopće nazivati tako u ovom svijetu u kojem živimo danas (i jučer, i sutra) malo je u nama ičega stoičkog da bi tko promislio o duhovnom potpuno očito nismo produhovljeni pukošću odustajanja kojim se batalimo daljnjih pokušaja letenja u korist lakoće - lagode (inercija jest ili nije linija manjeg otpora) ravnodušna rezonacija da nismo ptice jer smo ljudi (a ljudski ne podrazumijeva humano) ne kontajući niti na sekundu da nekim drugima nije ni ponuđena ta mogućnost da biraju (u korist pogotovo) u ovom svijetu koji je za nas samo stanje svijesti nakon subjektivnih komparacija je manifestacija egocentrične sebičnosti kojom se ustvari posve nehrabro skrivamo od svijeta prema čijoj veličini smo pikometrični sami sebi (stanje svijesti je) rijetko ćemo postaviti iskreno te odnose važnosti prestrašeni od mogućeg osjećaja odgovornosti prema neosvojenim vrhovima i životu kao jedinoj prilici iz lijenosti (iz/od straha) definiramo sebe unutar kaveza ključevi lokota u desnom su džepu opušteni prsti i blagonervozni dlanovi odustaju od pokušaja ustanovljenja apatije (vlastite) već u prvom pokušaju posramljeni celofanštinom (površnošću) vlastitih motiva kad pokušavamo sigurno i jeftino proći riskrajući samo sa silama tržišta i ničim drugim ostvariti uvijek optimum recept je za nizak stres i sigurnu (dosadnu) uhodanost (rutinski olako prihvaćamo) mi previše dobijamo da bismo uvidjeli dubinu do koje dopire prosta zahvalnost (bit, bitak navodno prije i poslije svega) možda bi trebalo ono reći da bog da nemao pa imao i zauvijek naučio vrijednost svega (pritom) (samo/tamo analiza )( čegrtuša) |
pomiješaj zelenu sa smeđom, vrhovima prstiju zdrobi budnost u dim, neprestano tražeći još i još tog međusvijeta gdje je sasvim dovoljno gledati grmljavinu za stolom kroz noć udisati trezvenost koja se podiže na cestama kao prašina praznina i svježepale kiše, što ustvari radimo budni u ovo vrijeme kad spavaju prolaznici kodiramo dimne signale za pomoć u vlastitoj usamljenosti u satelitske šifre naših glasova u vrisku odašiljamo u svemir one očajne sfere sebe koje žele, koje trebaju da žele, da oslijepe pred gromovima i jednostavno krenu naprijed iskreno je teško, lakše je gledati kako dim postaje izmaglica, kako se pomiču oblaci, kako se plava budi pomiješaj zelenu sa smeđom vrhovima prstiju zdrobi svijest u ne |
svakako je dobro podsjetiti se koliko smo mlado izgledali nekada kada nikada takvo nešto ne bi pomislili za sebe, dogodi se to uvijek u neko bezvezno jutro kad se jednostavno probudiš i znaš da si drugačiji nego jučer, stariji, skloni smo reći, iako tko zna koliki bi znali točno objasniti što to točno znači, osim suptilne ispričnice za pojačanu ćudljivost i istančanu potrebu za detaljiziranjem uglavnog nebitnog, ‘svakako je dobro podsjetiti se koliko smo mlado’ isto ne znači ništa osim očitog kontrasta između dva lica vremena na našim izrazima, i ne možemo znati zašto ga osjećamo kao dobro i manje dobro, zašto im nabijamo predznak, kao da je nešto krenulo po zlu: ‘starimo’, ma koliko godina imamo svaki nas dan u prolasku uvijek podsjeća našoj trajnosti i momentalnoj dotrajalosti u istoj |
ne furam se baš na neku patetiku, od nje mi bude lošije nego od one najgore tuge, (ja mislim), ali dok sam se danas možda mogla povezivati s anđelima ja sam odabrala povezivati se sa svijetom, mislim da možda zaobilazim ono što to točno znači i sve sam sklonija vjerovanju da ja to namjerno |
feng shui i leteće zvijezde, oko tebe oko mene uvijek se činilo da vise, a one u biti lete, zvijezde zato nikada nećemo moći dosegnuti, one su pomične, samovoljne; kako jednostavno. |
tražeći pjesmu koja bi opisala što sam htjela napisati pronašla sam pjesmu koja jest ono što želim napisati, ovu pjesmu u prilogu, baš nju, osjećam se totalno tako, kao pjesma, samo s nekim twistom na kraju |
biti negdje drugo zvuči dobro. ali 'negdje drugo' nema veze sa fizičkim mjestom. okoliš donosi mnogo, ali ne dovoljno. postoji mjesto unutar nas koje mora biti u miru. to mjesto je vaga zadovoljenja rizika da bi shvatili da je on glup i da nam ustvari u životu ne treba za ništa, a ponajmanje za policu životnog osiguranja koje svi mahnito dižemo u potrazi za ŽIVOTOM. ne znam što bih ti imala priznati, već je prošlo dovoljno da svaka nelagoda poklekne pred inertnom tvrdoglavošću, minus za minus, tako je nekako predodređeno. sad smo, moguće, na ničemu. ili se barem meni tako nekako čini, osjeća. biti negdje drugo tko zna bi li što promijenilo. osim, možda, zavodljivosti nade. u pogodnim okolnostima, naime, mi čak i znamo prepoznati nadu za točno ono što ona je. očekivanje pozitivnog ishoda negdje u budućnosti. češće ne znamo prepoznati okolnosti. u tome je, ili nije, zajeb. |
ples u sobi. pregorena žarulja. neuravnotežena svjetlost. žeđ. za koječim. traži se staccato dug poput pauze. kompromisi su samo bolje ili lošije uspjelo zavaravanje. /dogovaranje/. i interpunkcija je, ipak, samo finesa. prava stvar se, nekako, na kraju, ipak zna. naivno je vjerovati u hepiend per se. naivno je vjerovati u prinčeve i bijele konje, zajedno pogotovo. neoprezno je ne znati u šta uopće vjeruješ. na tepihu zapaljena soba. gori pod nogama. nestaju zidovi ili nastaju. ples u sobi. |
znaš li gdje vode svake stepenice u tvom gradu? ja ne, počesto me iznenade previđene očitosti linearnih odnosa i još uvijek me to uglavnom zabavlja, ali ja ne mogu biti tvoj razlog, nađi svoj, ja ne mogu biti razlog kojim ćeš opravdati bilo što, i straše me mogućnosti koje vrebaju u dubini tišine dok osluškujem knedlu u grlu i miogelozu na desnoj lopatici, čudnesni su putevi spoznaje, nego što. |
mala, i svemir je morao eksplodirati prije nego što se paramparče njega moglo zaustaviti u padu za tebe da imaš gdje stajati, hodati uzbrdo i slušati ovu pjesmu, i tako i sada, može li sjeme razdora poroditi raspršeno cvijeće u livadu koja se po divljini prepoznaje? ako sklopiš oči svjetla ulica prestat će vrištati plamen tebi u očima zjenice kao svemir velike bit će fusnote za ove bezimene emocije, usamljenost kojoj ne možeš praviti društvo namočena u tintu kaplje bezvučno ovdje, mala, o tome se ne može napisati pjesma, koliko si sebično čuvala ove suze za nekog drugoga, a vidi te... zažmuri (prije neke sigurno velike sreće) |
ne brini se za mene, ovo možda podsvjesno citiram bijelo dugme premda ponekad i ovako u pidjami kao sad imam taj osjećaj da sam ustvari zapela u patentu, zato možda brineš, ti znaš kako žuljaju mentalne ralje inercije, i kako je to svejedno loše opravdanje, i za ništa i za sve, ali ja sam svjetski prvak u svim disciplinama bježanja, rekorder u slobodnom, i evo već dok ovo mislim, srcem preskačem zidove i zračne prostore, planinske lance, kontinente leda i pustopoljine, nazdravljam asteroidima na ruskom i putujem dalje, u svoj gher koji znam da negdje postoji, kontam - dovest će me put, jer smjerovi nam se moraju ukrstiti, nomadima i meni, duše jesu, već odavno, i zato ne brini se: to sam samo ja, ne grčim se - polijećem! |